Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić iznio je ovih dana jednu od svojih najoštrijih tvrdnji o tome šta bi Srbiju moglo čekati u slučaju promjene vlasti.
Gostujući na Niš TV-u, Vučić je poručio da bi oni koji poslije njega budu vodili Srbiju mogli otići toliko daleko da će Srbe ubjeđivati da su koncerti Marka Perkovića Thompsona, pa čak i uzvikivanje ustaškog pozdrava „Za dom spremni“, dio nekakvog novog patriotizma i evropskog pomirenja.
„Promijeni li se vlast, zapamtite sada moje riječi, tjeraće vas buduća vlast u Srbiji, tjeraće Srbe da idu na Thompsonove koncerte i govoriće nam kako je to novi patriotizam i kako je to nova saradnja u Evropi“, rekao je Vučić.
Otišao je i korak dalje:
„Tjeraće Srbe da viču ‘Za dom spremni’ i da viču kako im je lijepo što viču ‘Za dom spremni’.“
Na prvi pogled, takvo predviđanje može djelovati pretjerano.
Ali kada se posluša kako pojedini Vučićevi politički protivnici i dio javnosti u Srbiji danas odnose prema nekim od najosjetljivijih nacionalnih pitanja – Republici Srpskoj, Kosovu i Metohiji, ratovima devedesetih i Ratku Mladiću – postavlja se pitanje koliko je granica politički prihvatljivog već pomjerena.
OD MLADIĆA DO REPUBLIKE SRPSKE
Međutim, nešto sasvim drugo jeste odnos prema Republici Srpskoj i srpskom narodu koji u njoj živi.
U dijelu političkog i javnog prostora u Srbiji godinama se mogu čuti stavovi kojima se, pod plaštom „suočavanja sa prošlošću“, ne završava na individualnoj odgovornosti osuđenih ljudi, već se nerijetko politički i moralni teret prenosi na Republiku Srpsku, njene institucije ili čitav narod.
Za Srbe zapadno od Drine zato nije nevažno kada iz Beograda slušaju kako pojedinci govore o njihovoj istoriji, političkim predstavnicima i samom postojanju Republike Srpske.
Jer Beograd za Republiku Srpsku nije samo još jedna evropska prijestonica.
A ŠTA ĆE BITI SA KOSOVOM I METOHIJOM?
Još veće razlike postoje kada je riječ o Kosovu i Metohiji.
U Srbiji postoji politički spektar koji se kreće od tvrdog insistiranja na Ustavu Srbije i Rezoluciji 1244 Savjeta bezbjednosti UN, preko zahtjeva za kompromisom, pa sve do pojedinaca koji smatraju da Srbija treba da prihvati kosovsku nezavisnost kao završenu stvar.
Upravo na tim razlikama Vučić gradi svoju poruku biračima: pitanje nije samo ko će upravljati ekonomijom, putevima ili državnom administracijom, već kakvu će nacionalnu politiku Srbija voditi poslije njega.
I tu dolazimo do Thompsona.
DANAS „PROMJENA SVIJESTI“, SUTRA THOMPSON?
Marko Perković Thompson decenijama izaziva kontroverze upravo zbog pjesme „Bojna Čavoglave“, koja počinje pozdravom „Za dom spremni“, pozdravom povezanim sa ustaškim režimom NDH.
Vučić je taj pozdrav uporedio sa nacističkim „Sieg Heil“.
Posebno je reagovao nakon Thompsonovog nastupa u Vukovaru i poruka usmjerenih prema Srbiji i Srbima.
I zato njegova posljednja izjava nije samo priča o jednom hrvatskom pjevaču.
Thompson je ovdje simbol mnogo šireg političkog pitanja:
Gdje se završava pomirenje, a počinje zahtjev da Srbi zbog „evropske budućnosti“ prihvate i ono što smatraju ponižavanjem vlastitih žrtava i istorije?
Danas se od njih može tražiti da promijene pogled na devedesete.
Sutra da Republiku Srpsku posmatraju kao problem.
Prekosutra da Kosovo i Metohiju prihvate kao drugu državu.
A gdje je kraj?
Vučić tvrdi da bi se moglo doći čak do toga da se Srbima objasni kako je odlazak na Thompsonov koncert izraz „novog patriotizma“.
ZVUČI NEVJEROVATNO? MNOGO TOGA JE NEKADA ZVUČALO NEVJEROVATNO
Naravno, niko danas ne može tvrditi da bi neka buduća vlast zaista „tjerala“ građane Srbije na Thompsonove koncerte. To je Vučićevo političko predviđanje, a ne činjenica.
Ali predsjednik Srbije očigledno želi da upozori na pravac za koji smatra da postoji u dijelu njegove opozicije i javne scene.
Zbog toga njegovu izjavu treba posmatrati mnogo šire od samog Thompsona.
Pitanje koje je Vučić otvorio jeste kakva bi Srbija bila poslije promjene vlasti i gdje bi nova vlast povukla crvene linije kada su u pitanju Kosovo i Metohija, Republika Srpska, odnos prema ratovima devedesetih i srpskim nacionalnim interesima.
Jer vlast se može promijeniti na izborima. To je demokratija.
Ali promjena vlasti i promjena državne politike prema ključnim nacionalnim pitanjima nisu nužno ista stvar.
Zato bi možda najvažnije pitanje za svakoga ko želi da sutra vodi Srbiju trebalo da bude veoma jednostavno:
Šta je za vas crvena linija?
Kosovo i Metohija? Republika Srpska? Odnos prema srpskim žrtvama?
Ili bi, zarad nekog novog „regionalnog pomirenja“, jednog dana i Thompson uz „Za dom spremni“ mogao biti predstavljen kao nešto što Srbi treba da prihvate?
Vučić tvrdi da bi upravo to moglo da se dogodi.
Na građanima Srbije je da procijene da li predsjednik pretjeruje – ili upozorava na politički pravac koji već prepoznaje.
