U Bosni i Hercegovini, prema reakcijama političkih simpatizera Trojke i njoj bliskih medija, postoje dvije vrste pravosuđa. Jedno koje besprijekorno funkcioniše kada procesuira političke protivnike Trojke, i drugo koje je, čim se usudi dirnuti u njene kadrove, proglašeno instrumentom političkog progona, duboke države i zavjereničkih centara moći.
Kada je bivši federalni premijer Fadil Novalić osuđen zbog zloupotrebe položaja u aferi „Respiratori“, tužioci i sudije su u krugovima bliskim Trojci slavili kao heroje društva, predstavljajući njihov rad kao trijumf pravne države i važan korak u borbi protiv korupcije. Svako problematiziranje tog sudskog postupka smatralo se napadom na pravosudne institucije i izrazom političke lojalnosti SDA.
Međutim, sada kada je podignuta optužnica protiv federalnog premijera Nermina Nikšića zbog navodne zloupotrebe položaja prilikom zapošljavanja, mediji bliski Trojci problematizuju motive tužilaštva, političku pozadinu procesa i tajming optužnice. Sudski proces praktično nije ni počeo, a već se gradi narativ o političkom progonu aktuelnog premijera.
Reakcije Nikšićevih simpatizera gotovo sugerišu da je on žrtva represivnog aparata zbog borbe za pravednije društvo. Nije pitanje krivice Nikšića, o čemu će sud odlučiti kao i u slučaju Novalića, već kako su isti ljudi koji su ranije branili pravosuđe sada postali njegovi najveći skeptici, tvrdeći da iza optužnice stoji duboka država.
Argumentacija u odbranu Nikšića podsjeća na onu koju su koristili funkcioneri i simpatizeri SDA braneći Novalića: politički motivirano tužilaštvo, selektivna pravda i interesne strukture unutar institucija, ali sa obrnutim političkim predznakom.
Ovakav odnos prema pravosuđu nije isključivo problem Trojke, već duboko ukorijenjen u političkoj kulturi BiH, gdje se institucije vrednuju prema političkim interesima. Trojka je svoj identitet gradila na obećanju raskida sa takvom praksom, obećavajući borbu protiv korupcije, depolitizaciju institucija i vladavinu prava.
Reakcije na optužnicu protiv Nikšića pokazuju da je Trojka, nakon četiri godine na vlasti, u velikoj mjeri reprodukovala političku kulturu protiv koje je nastala, uključujući stranačko kadroviranje i selektivno poimanje nezavisnosti institucija.
Posebnu odgovornost u ovome imaju mediji, jer selektivno predstavljanje pravosudnih procesa produbljuje političke podjele i učvršćuje uvjerenje da svaka optužnica ima politički motiv. Takav pristup vodi društvo u kojem ni najutemeljenije optužnice nisu prihvaćene među pristalicama optuženog, dok protivnici vide potvrdu svojih uvjerenja.
Na kraju, slučaj Nikšić predstavlja epilog političkog projekta Trojke, koja nije uspjela pokazati da se BiH može upravljati drugačijim političkim i moralnim standardima. Smjena vlasti nije donijela promjenu sistema, posebno kada oni koji su obećavali promjenu, nakon preuzimanja vlasti, otkriju da im postojeći sistem odgovara.
Ostala je poznata balkanska politička filozofija: kada optuže njihove, pravda je proradila, a kada optuže naše, riječ je o montiranom političkom procesu.



