Ivo Andrić, jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost sa prostora bivše Jugoslavije, poznat je po tome što nije volio da govori o sebi i da objašnjava svoje književno djelo u javnim nastupima.
Dvije anegdote iz njegovih susreta sa novinarima ilustriraju njegov stav prema pitanjima koja je smatrao neprikladnim.
Odgovor na pitanje o nacionalnom identitetu
Prema svjedočenju književnika Miroslava Karaulca, Andrić je nakon dobijanja Nobelove nagrade razgovarao sa novinarkom jednog zagrebačkog dnevnog lista, koja ga je pitala kako se osjeća kao „najveći Hrvat“.
Andrić je kratko odgovorio: „Gospođo, ja sam prije svega Beograđanin. Naš intervju je završen!“ Time je prekinuo razgovor, pokazujući da nije želio da se izjašnjava o nacionalnim pitanjima.
Odnos prema javnim optužbama
Još jedna anegdota, prema svjedočenju Milovana Vitezovića, govori o Andrićevom stavu prema neosnovanim tvrdnjama. Kada mu je postavljeno pitanje da li bi demantovao novinski naslov u kojem se tvrdi da je ukrao zvona Keltske katedrale, Andrić je odgovorio:
„Zašto ja, neka demantuje Keltska katedrala…“
Ovim odgovorom pokazao je da nije smatrao da mora da odgovara na svaku neistinu, već je vjerovao da neistine govore i o onima koji ih šire.
Pisac koji je govorio kroz svoja djela
Andrić je izbjegavao da u intervjuima govori o privatnom životu i vlastitoj književnosti, smatrajući da čitaoci najbolje mogu razumjeti pisca kroz njegova djela. Njegov opus, koji uključuje romane i pripovijetke poput „Na Drini ćuprija“, „Travnička hronika“ i „Prokleta avlija“, istražuje istoriju, ljudske sudbine i složene međuljudske odnose.
Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961. godine, a njegovo stvaralaštvo ostaje jedno od najznačajnijih u književnosti bivše Jugoslavije.
