Ana Trišić Babić ističe da predsjednik Donald Tramp pokazuje koliko je važno da politika ostane povezana sa stvarnim potrebama ljudi, posebno kada je riječ o zaštiti interesa američkih građana, poljoprivrednika i privrede. Ona naglašava da se u takvim situacijama razgovara, pregovara i traže rješenja, čak i sa onima s kojima postoje velike političke razlike, što predstavlja suštinu ozbiljne i odgovorne diplomatije.
Trišić Babić ukazuje na zanimljivost posmatranja ovog događaja iz evropske perspektive, imajući u vidu političke lekcije koje je Republika Srpska dobijala zbog svojih istovremenih odnosa sa Rusijom i Sjedinjenim Američkim Državama. Dok Republika Srpska razvija odnose sa SAD poštujući njihov politički sistem i institucije, političko Sarajevo, prema njenim riječima, miješa se u unutrašnje američke političke odnose i posmatra SAD kroz prizmu sopstvenih unitarističkih očekivanja.
Ona također ističe da dio evropskih političkih krugova, posebno političko Sarajevo, nastoji da odnose Republike Srpske sa Moskvom pretvori u pitanje političke podobnosti, tražeći problem u međunarodnim kontaktima Srpske zbog sopstvenih političkih ambicija i unitarističkih pogleda na Bosnu i Hercegovinu.
Prema njenim riječima, Republika Srpska gradi odnose i u Vašingtonu i u Moskvi, imajući prijatelje i sagovornike u oba centra moći, te ne smatra da saradnja sa jednim zahtijeva neprijateljstvo prema drugom. Ona naglašava da diplomatija ima najveću vrijednost upravo kada postoje duboke političke razlike, te da je neobično da se razgovori koji se u Vašingtonu i Moskvi smatraju izrazom političke odgovornosti u Sarajevu često prikazuju kao politički prestup.
Trišić Babić zaključuje da dogovor između Trampa i Putina ne znači nestanak razlika između SAD i Rusije, ali pokazuje da postoji prostor za razumijevanje zajedničkih interesa i postizanje konkretnih sporazuma. Republika Srpska, kako navodi, nastoji da na takvom shvatanju diplomatije gradi svoje međunarodne odnose, tražeći prostor za saradnju i dogovor uprkos razlikama, jer diplomatija svoju vrijednost dokazuje onim što se razgovorom može postići, a ne time s kim se odbija razgovarati.
