Mnoge stare srpske i slovenske riječi nestale su u hodnicima istorije. Iako su ih potisnuli domaći izrazi, turcizmi, germanizmi i druge tuđice obogatili su naš rječnik.
Da li znate šta u ovom trenutku imate u „špagu“? Ili šta nosite u „obramnici“? Kada ste posljednji put obuli „postole“? Imate li u rukama neko „remestvo“? Teško da biste išta razumjeli kada bismo vam se obratili jezikom predaka.
Ali, jezik je živ, konstantno se mijenja, prilagođava se novim generacijama i društvenim pojavama i ne može ostati zamrznut u vremenu. Iz tih razloga dešava se da neke riječi potpuno iščeznu iz upotrebe ili budu zamijenjene drugim, često stranim.
Na ovim prostorima vijekovima su se preplitale različite civilizacije, kulture i religije. I narodi koji su davno nestali u hodnicima istorije ostavili su svoje tragove, koji tu i tamo izrone iz prošlosti u vidu arheoloških nalaza. Koliko se jezika i riječi čulo i smjenjivalo od vremena sveslovenskog vrhovnog božanstva Peruna do naših dana, teško je i pretpostaviti.
Nije ni čudo što se u srpskom jeziku danas koriste mnoge riječi koje mu izvorno ne pripadaju, ali za koje često ne postoji odgovarajući domaći izraz. Mnoge stare riječi zamijenjene su turcizmima, germanizmima, anglicizmima i drugim tuđicama. Sve su one učinile naš rječnik bogatijim i dinamičnijim. Ipak, kada biste danas čuli neku riječ na starosrpskom ili praslovenskom jeziku, vjerovatno ne biste znali šta znači.
Stare riječi koje su nestale
Danas, na primjer, podlogu na koju uveče spuštamo glavu zovemo turcizmom jastuk, a naši preci govorili su „uzglavlje“, „uzglavnica“ ili „blazina“. Zanimljivo je porijeklo ove posljednje riječi, koja se i danas može čuti u slovenačkom jeziku. Blazina je najprije označavala gredu na krovu, a kasnije onu na kojoj počivaju krovne rožnjače, što se metaforički može shvatiti kao jastuk, objašnjava Instagram stranica poreklo_reči.
Domaća riječ za turski jorgan bila je „perina“, iz vremena kada se pokrivač punio perjem. Možda se još može čuti u pojedinim krajevima Srbije. Balkanski turcizam persijskog porijekla papuča (doslovno pokrivač za noge) istisnuo je riječ praslovenskog porijekla „postola“ (od pod + stati). Ako često putujete u Grčku, možda ste čuli sličnu riječ „papoutsia“, odnosno cipele.
Turska kesa potisnula je slovensku „mošnju“ (izvorno kesa od kože), a njeni tragovi danas se vide u riječi mošnice. Mađarska cipela zamijenila je staroslovensku „crevlju“, koja potiče od riječi „crevo“, čije je prvobitno značenje bilo odrezana koža.
Tuđice obogatile jezik
Balkanski turcizam arapskog porijekla zanat (vještina, znanje) potisnuo je u zaborav staroslovensko „remestvo“, dok je turski džep zamijenio domaću riječ „špag“ (razrez), koju je Vuk Karadžić zabilježio u Dubrovniku i Crnoj Gori.
Turska torba i njemačka tašna gotovo su potpuno istisnule domaće riječi poput „užinare“, „obramnice“ i „uprtnjače“ (od prtiti – nositi, tovariti).
Ranije smo čovjeka bez kose opisivali slovenskim pridjevima „lis“ i „plješljiv“, dok danas koristimo turski izraz ćelav (od „kel“), prenosi Žena Blic.
