Čitajući dio sarajevskih medija posljednjih dana, moglo bi se zaključiti da Republika Srpska istovremeno vodi rusku i američku politiku, a uz sve to uspijeva da njeguje veoma dobre odnose i sa Izraelom.
Jednog dana u centru pažnje je Moskva. Milorad Dodik se opisuje kao „Putinov saveznik na Balkanu“, analiziraju se njegovi susreti sa ruskim predsjednikom i govori o jačanju ruskog uticaja u Bosni i Hercegovini.
Već narednog dana priča se seli hiljadama kilometara zapadnije – u Washington.
Tada saznajemo da su ljudi koji su imali značajne uloge u političkom aparatu Donalda Trumpa radili kao konsultanti za Republiku Srpsku i da je Banjaluka posljednjih godina uložila značajna sredstva u lobiranje i političko predstavljanje svojih interesa u Sjedinjenim Američkim Državama.
I opet – problem.
Ako Republika Srpska razgovara sa Moskvom, postavlja se pitanje ruskog uticaja. Ako razvija veze u Washingtonu, otvara se pitanje lobiranja, novca i uticaja. Ako izraelski ministar spoljnih poslova javno čestita predstavnicima SNSD-a i govori o prijateljstvu i nastavku saradnje, ni to se teško uklapa u pojednostavljenu sliku Republike Srpske kao politički izolovanog prostora.
Možda je upravo u tome mnogo zanimljivija priča.
Umjesto pitanja „čiji je igrač Republika Srpska“, moglo bi se postaviti jednostavnije pitanje: da li je za jednu malu republiku korisnije da ima otvorena vrata u Moskvi, Washingtonu i Jerusalimu nego da ih nema nigdje?
Naravno, svaki ugovor o lobiranju koji se plaća javnim novcem legitimna je tema za novinare. Javnost ima pravo da zna koliko je nešto koštalo, ko je angažovan i kakve je konkretne rezultate taj angažman donio. Isto tako, odnosi sa Rusijom, SAD-om ili bilo kojom drugom velikom silom mogu i treba da budu predmet političke analize.
Ali kriterijum bi trebalo da bude isti.
Posljednji slučaj sa Chrisom LaCivitom i Jamesom Blairom posebno je zanimljiv upravo zato što pokazuje koliko je stvarnost komplikovanija od jednostavne podjele na „proruske“ i „prozapadne“.
Prema objavljenim informacijama, dvojica političkih operativaca koji su imali značajne uloge u Trumpovom političkom aparatu pružala su konsultantske usluge povezane sa Republikom Srpskom. Donald Trump se potom lično oglasio i naglasio da su oni spoljni konsultanti, a ne njegovi stalno zaposleni službenici, te da im je dozvoljeno da imaju druge klijente.
Dakle, iz Trumpove reakcije nije proizašla osuda Republike Srpske niti tvrdnja da njegovi saradnici ne smiju imati takav angažman. Njegova ograda odnosila se na moguće pitanje sukoba interesa.
Istovremeno, samo dan ranije u medijima je prenošen tekst španskog „El Paisa“ u kojem se Dodik opisuje kao Putinov saveznik i analizira jačanje ruskog uticaja nakon izbora.
A u isto vrijeme stiže još jedna slika spoljnopolitičkih odnosa: izraelski ministar spoljnih poslova Gideon Sa’ar javno je čestitao Željki Cvijanović, Miloradu Dodiku i SNSD-u, nazivajući ih prijateljima i poručujući da očekuje nastavak jačanja prijateljstva i bilateralne saradnje.
Rusija. Sjedinjene Američke Države. Izrael.
Tri države čiji se interesi i politike u brojnim međunarodnim pitanjima veoma razlikuju, a Republika Srpska očigledno pokušava da održava političke kanale prema svakoj od njih.
To se može kritikovati. Može se analizirati cijena takve politike, njeni motivi i rezultati. Ali teško je istovremeno tvrditi da je Republika Srpska potpuno međunarodno izolovana i svaki njen novi međunarodni kontakt predstavljati kao novu opasnost.
Možda bi korisnije pitanje bilo šta Republika Srpska konkretno dobija od svakog od tih odnosa.
Jer mala zajednica nema luksuz da bira samo jednu adresu na svijetu.
Ako može razgovarati sa Moskvom – treba razgovarati. Ako može otvoriti vrata u Washingtonu – treba razgovarati. Ako ima dobre odnose sa Izraelom – treba ih razvijati. Isto bi trebalo da važi za Brisel, Peking i druge relevantne međunarodne centre.
Diplomatija se, na kraju krajeva, ne mjeri brojem prijateljstava koja ste odbili, nego sposobnošću da razgovarate sa različitim stranama i iz tih odnosa ostvarite konkretne interese građana.
Zato možda najveća vijest posljednjih dana nije ni „ruski uticaj“, ni angažovanje američkih političkih konsultanata, ni čestitka izraelskog ministra.
Najzanimljivije je to što su se sve tri priče pojavile gotovo istovremeno.
A zajedno daju znatno složeniju sliku Republike Srpske od one koja stane u etiketu „ruski saveznik“ ili „izolovana Republika Srpska“.
