Francuska geopolitička predviđanja i planovi iz 1915. godine, prema mapi autora F. Pižona, ponudili su radikalnu viziju poslijeratne Evrope. Osnovni cilj pariških stratega bio je trajno slamanje moći Centralnih sila i potpuno prekrajanje granica kako bi se osigurala dugoročna stabilnost i dominantna pozicija Francuske i njenih saveznika. Pored potpunog razbijanja Njemačkog carstva i preoblikovanja Bliskog istoka, ovaj plan predviđao je drastičnu reorganizaciju Balkana, gdje je umjesto višenacionalne jugoslavenske zajednice bilo predviđeno stvaranje velike i moćne srpske države, kao i značajno prekomponiranje granica širom ostatka kontinenta.
Za Telegraf.rs o ovoj temi govorio je naučnik Stanislav Sretenović, koji je rekao da su to uglavnom bila hipotetička razmišljanja iz 1915. godine.
– To nisu bila predviđanja, nego hipotetička razmišljanja o teritorijama koje će biti dodijeljene članicama Trojne antante u slučaju pobjede. To je trgovina teritorijama koja je posebno vezana za Italiju zbog potpisivanja Londonskog ugovora – kaže Sretenović za Telegraf.
Prema francuskim predviđanjima, Srbija je trebala izrasti u centralnu balkansku silu i doživjeti ogromno teritorijalno proširenje. Umjesto kasnijeg složenog ujedinjenja u višenacionalnu Jugoslaviju, Pariz je srpske teritorijalne težnje posmatrao kroz direktno pripajanje ključnih oblasti susjednih zemalja.
Srbija bi obuhvatila veliki dio Bosne i Hercegovine, dok bi na sjeveru dobila Srijem i Bačku, a Banat je bio predviđen za Rumuniju. U samoj Hrvatskoj preuzela bi Hrvatsku-Slavoniju i prostirala se duž dalmatinske obale sve do Splita, čime bi ostvarila strateški izlaz na Jadransko more.
Na jugu bi zadržala cijelu današnju Sjevernu Makedoniju, a dodatno bi se proširila i na sjeverni dio Albanije, koja bi bila potpuno podijeljena, čime bi Srbija osigurala još jedan pristup moru.
– U diplomatskim ugovorima iz 1915. godine pojavljivale su se ideje o stvaranju „Velike/Proširene Srbije“. To nije išlo dalje od pojedinih hipotetičkih razmišljanja nekih diplomata. Govorilo se i o teritorijama Srijema, Slavonije i Dalmacije, a sve je to bilo izazvano ulaskom Italije u rat 1915. godine, koja je bila saveznica Srbije. Spominjalo se da Srbija treba predati dio Makedonije, tačnije jugoistočni dio, kako bi Bugarska ušla u rat. U tom trenutku Bugarska i Rumunija još su bile neutralne. U razgovorima je Pašiću neformalno nuđeno da se Srbija povuče sa svoje legitimno stečene teritorije nakon Balkanskih ratova, a da zauzvrat dobije proširenja na zapadu prema Italiji, koja je bila saveznica – navodi Sretenović.
Crna Gora je prema ovim predviđanjima trebala sačuvati državnu nezavisnost, ali u znatno izmijenjenom i proširenom obliku u odnosu na dotadašnje granice. Nije bilo predviđeno njeno direktno pripajanje Srbiji, nego je trebala djelovati kao njen blizak saveznik na jugu.
Kao nagradu za ratne napore i savezničku lojalnost, Crna Gora bi pripojila cijelu Hercegovinu i Metohiju, a dobila bi i dodatna proširenja na račun sjevernog albanskog primorja, čime bi znatno ojačala svoju poziciju na južnom Jadranu.
– Crna Gora se tada ne spominje u kontekstu ujedinjenja sa Srbijom. Crna Gora je u tom trenutku još uvijek članica Antante i saveznica Srbije i Italije – kaže Sretenović.
Francuska predviđanja u velikoj su mjeri uvažavala tajne dogovore kojima se Italija priklonila Saveznicima. Zbog toga je Italija na mapi prikazana kao znatno veća sila nego što je danas.
Pored zauzimanja cijelog Tirola, Koruške i Kranjske, Italiji je bilo namijenjeno kompletno austrijsko primorje od Trsta i Furlanije, preko Istre, pa sve do sjevernog i srednjeg dijela Dalmacije.
Osim toga, italijanske teritorijalne ambicije prema ovom planu bile bi zadovoljene i izvan Evrope, pa joj je bila namijenjena i velika oblast u Anadoliji sa centrom u Antaliji, kao prirodni nastavak njene kontrole nad Dodekanezom.
– Prema Londonskom ugovoru Italiji su obećane velike teritorije u Egejskom i Jadranskom moru, kao i dio teritorije Dalmacije – kaže Stanislav Sretenović.
Njemačko carstvo i sama Pruska bili bi potpuno izbrisani sa geopolitičke karte, s jasnim ciljem da se zauvijek onemogući postojanje jedinstvene njemačke države.
Teritorije zapadno od Rajne pripale bi Francuskoj i Belgiji, pri čemu bi Francuska vratila Alzas i Lorenu. Šleziju, Pomeraniju i cijelu Istočnu Prusku anektirala bi ogromna Rusija, dok bi Danska dobila Schleswig-Holstein sve do Hamburga.
Preostali njemački prostor bio bi podijeljen na nekoliko nezavisnih, slabih, deindustrijaliziranih i razoružanih država: Hannover, Sasku, Vestfaliju, Bavarsku, Württemberg i drastično smanjenu Prusku oko Berlina. One bi služile kao tampon-zona između Zapada i Ruskog carstva.
Pored spomenutih sila, mapa prikazuje i niz drastičnih promjena u ostatku Evrope i na Bliskom istoku.
Rusko carstvo: Prikazano je kao gigantska sila koja obuhvata ne samo sve teritorije carske Rusije – današnju Finsku, Estoniju, Latviju, Litvaniju, Bjelorusiju i Ukrajinu – nego se širi i na cijelu Poljsku, rumunsku Bukovinu, kao i na njemačke teritorije istočno od Odre i Nise.
Austrija i Mađarska: Austro-Ugarska monarhija u potpunosti je nestala. Zapadna Austrija bila bi pripojena Švicarskoj kao novi kantoni, dok bi ostatak Austrije bio spojen s Moravskom i Burgenlandom. Mađarska bi bila drastično smanjena, ali bi i dalje obuhvatala dijelove Slovačke, dok bi Transilvaniju i cijeli Banat ustupila Rumuniji, koja bi time postala „Velika Rumunija“.
Turska i Bliski istok: Osmansko carstvo bilo bi potisnuto duboko u unutrašnjost Anadolije. Istanbul i moreuzi Bosfor i Dardaneli bili bi pretvoreni u neutralnu međunarodnu zonu pod kontrolom Saveznika. Grčka bi bila proširena na račun egejske obale oko Smirne i dijela Trakije, dok bi Francuska i Britanija podijelile ostatak Bliskog istoka na svoje zone utjecaja.
Iako su ova francuska predviđanja iz 1915. godine uglavnom ostala na papiru, pružaju fascinantan uvid u to kako su Saveznici zamišljali novu Evropu u ranoj fazi rata.
Mnoge od tih zamisli, poput potpunog razbijanja Njemačke na manje države ili stvaranja velike Srbije umjesto Jugoslavije, napuštene su pod utjecajem geopolitičkih promjena, prije svega Ruske revolucije 1917. godine i ulaska SAD-a u rat.
Na kraju je Versajski mirovni poredak usvojio drugačiji kompromis koji, kako su primijetili mnogi savremenici, nije donio trajni mir, nego samo dvadesetogodišnje primirje.
